Narodni običaji

Narodni običaji

Običaji vezani za rođenje djeteta

Važno je naglasiti da u razdoblju o kojemu je riječ trudna žena nije bila pošteđena poslova na seoskom gospodarstvu. Pri porođaju joj je najčešće pomagala svekrva ili seoska babica, a rađala je u kući, pokraj ognjišta. Tek nakon Drugoga svjetskog rata počinju žene rađati u bolničkim rodilištima. Od običaja povodom rođenja djeteta najvažnije su babine, kada rodilju i dijete posjećuju žene iz njezine obitelji te je u tom smislu simbolika babina kao obiteljsko-društvenog obreda kojim se novorođenče prihvaća u zajednicu i krštenje, u sklopu kojeg je važna institucija kumstva. Obitelji su, naime, generacijama bile povezane kumstvom, običaj koji se danas gotovo izgubio.

Zaručnički i svadbeni običaji

Mladi su se upoznavali, primjerice, oko crkve, na bunarima, raznim slavljima, u vrijeme sajmova, a svakako je zanimljiv način upoznavanja bilo tzv. gonjanje, običaj koji je imao „inicijacijski karakter“ i za mladiće i za djevojke spremne za ulazak u brak. Do gonjanja je, naime, dolazilo u vrijeme ispaše ovaca i tada bi mladići gonjali sve djevojke koje su se pretvarale da bježe.

Pri upoznavanju djevojaka i mladića spremnih za ženidbu bio je važan i običaj sijela i sjedenja ili sila i sidenja. Djevojci su, naime, u kuću dolazili mladići na silo i kad bi među njima bio odabran jedan kao njezin budući muž, smatralo se za njih da su u ozbiljnoj vezi koja će uroditi brakom, tj. govorilo se za njih da side.

Naravno, pri odabiru muža kćeri, odnosno žene sinu, sudjelovali su roditelji, ali je bilo važno čuti i glas drugih starijih članova rodbine. Svakako se gledalo i na imovno stanje pa su među djevojkama popularne bile one bez braće, dotarice, a ako je djevojka bila kći jedinica, tim bolje. Kako za djevojke tako i za mladiće, gledalo se da se najprije uda najstarija sestra, odnosno da se oženi najstariji brat.

Odluku o sklapanju braka pratili su, naravno, ustaljeni tradicijski obrasci pa se najprije išlo u djevojčinu kuću zaprositi njezinu ruku kod njezinog oca. Budućeg je mladoženju pritom pratio netko od muških članova obitelji, otac ili stric, ujak. Govorilo se da idu na zaruke. U nekim je mjestima bio običaj nositi uz prsten i cipele „kao uvjet i znak primanja u novu zajednicu“. Taj je običaj i danas sačuvan te se manifestira na samoj svadbi prilikom krađe mladenkine cipele koju je kum dužan otplatiti. Nakon zaruka otac budućeg mladoženje išao bi u kuću buduće snahe na ugovor ili na jabuku jer je pritom nosio jabuku u koju su bile utaknute kovanice te bi na taj način osobno zatražio ruku djevojke za svog sina.

Konačno su mladić i djevojka, budući mladenci, išli do seoskog župnika da ih zapiše za napovidi, odnosno, svećenik je bio dužan na sljedećoj misi obavijestiti suseljane o njihovoj ženidbi. Ovaj se običaj zadržao i danas, i to pod istim imenom.

Moglo bi se reći za ukratko opisane običaje da su svojevrsna uvertira u nadolazeću svadbu. Prije same svadbe djevojka priprema dotu, dakle sve ono što sobom nosi iz roditeljske kuće u svoj novi dom, a što će joj biti potrebno za novi život – posteljinu, pribor za jelo, stolice, itd. Pritom su imovne mogućnosti djevojčinih roditelja određivale su koliko će ona sobom ponijeti. Običaj da buduća mladenka pri udaji nosi dotu je očuvan do današnjeg dana.

Broj sudionika svadbe ovisio je o imovnim mogućnostima roditelja mladenaca, ali ih je svakako najmanje moglo biti petero. Prvi svat povorke zvao se barjaktar s barjakom, trobojnicom, i pijevcom, te sukancima (stare pletene čarape). Barjaktara prati stari svat, zapovjednik svatova kojeg su ostali dužni slušati. Stari svat je obično bio stariji član mladoženjine obitelji, otac, stric ili ujak. Konačno, tu su i mladoženja, dvojica kumova, dvojica djevera, a s djeverima je i jedna ili djevojaka, jenge. Običaj je bio da se djeverovima zatakne bijela maramica na leđa. Svatovska povorka takvim redoslijedom ide prema mladenkinoj kući, kako se i danas kaže, „po mladu“. Pred njezinom kućom odigravalo se pregovaranje. Naime, svatovi s mladenkine strane izvode djevojke pred kuću, a za to vrijeme djever, stari svat ili kum pregovara s mladenkinim bratom ili njezinim rođakom, ukoliko nema brata, o otkupu mladenke. Obično se izvedu dvije ili tri djevojke te za njima izađe i sama mladenka za koju djever ili kum daje svotu novca. Ovaj je „običaj simboličnog otkupljivanja“ preživio do danas. Nakon vjenčanja u crkvi običaj je bio vratiti se u mladenkinu roditeljsku kuću „na čašćenje“ pa se uputiti prema mladoženjinoj kući, novome mladenkinom domu. Mladenka je bila dužna izvesti nekoliko simboličnih radnji kojima je pokazivala svoju pripadnost novom domu i obitelji. Možemo spomenuti samo bacanje jabuke preko krova kuće i ljubljenje kućnog praga prije no što preko njega kroči u svoj novi dom. Ovih se običaja i danas pridržavaju u nekim mjestima.

Zatim se jelo, pilo i slavilo, a običaj je tražio da se za taj dan pripremi tradicionalno svadbeno jelo: kokošji svatovski rižot. Zdravicu bi na „fešti“ govorio stari svat, dok danas nije neobično da ta čast pripadne mladoženjinoj majci. Nakon jela mladenku do sobe prate jedan od djevera i jenga ili sam kum, dok su ostali svatovi pjevali, lupali, vikali. Iznimno se držalo do mladenkine nevinosti. Treba naglasiti da djevojčinu nevinost nije simbolizirala bijela vjenčanica, već se ona se udavala u narodnoj nošnji. Dužnost je novopečene snahe bila ustati se prije ostalih, pripremiti ognjište za loženje vatre, naložiti vatru i donijeti vodu s bunara. Svekrvu je sve trebalo dočekati spremno, a nevjestu je čekalo još posla – „trest“ žito, „prćenje u uže“, skupljanje drva i „šušnja“, pranje odjeće, itd. Također je nevjesta za svatove, prije no što bi se razišli svojim kućama, trebala pripremiti bukaru s vodom da se umiju i komad robe za brisanje, a oni bi joj za to dali novca. Međutim, i ona je njih prije odlaska darivala darovima koje je donijela iz svoje djevojačke kuće. Novac koji bi dobila od svatova bio je mladenkino osobno vlasništvo. Darivala je i svekra i svekrvu, obično odjevnim predmetima što ih je isplela uz pomoć svojih prijateljica i rođakinja.

Pogrebni običaji

Posljednji u nizu životnih običaja jesu oni vezani uz smrt člana obitelji, za kojim njegovi/njezini bližnji nariču, oplakuju pokojnika, uz ritmički i melodijski uobličene tekstove, u kojima se nabrajaju njegove fizičke i duhovne vrline. U tijeku priprema samog pokopa nad pokojnikom se bdjelo, tj. čuvalo ga se. Nakon pokopa bio je običaj, a on se i danas njeguje, da obitelj umrloga pripremi gozbu za one koji su ga došli ispratiti na posljednje počivalište. Nakon sedam dana, tzv. sedmina, održavala se misa zadušnica koja je, baš kao i svadba, iziskivala trošak seljacima te je ovisila o imovnim mogućnostima ožalošćene obitelji. Ova pogrebna gozba „proizlazi iz vjerovanja da umrli na drugom svijetu ima iste potrebe kao i na ovome“. Uži članovi obitelji su nosili crnu odjeću tzv. crninu, kao znak žalosti za preminulim članom obitelji, a udovice su crninu nosile do kraja života što se u nekim mjestima očuvalo do današnjeg dana.

Predbožićni i božićni običaji

Za blagdan Svih svetih, 1. studenog, kada ljudi obilaze jedni druge, otvaraju se bačve i kuša se vino. Budući da je to prilika za veselje i čašćenje, u narodu se ovaj blagdan smatrao „prvim Božićom“ svojevrsnim uvodom u nadolazeće božićno slavlje.

Prije Božića još su se obilježavali materice i očići, običaji poznati samo na prostoru na kojem žive dinarski Hrvati. Na materice su sve udane žene trebale častiti muškarce koji su im čestitali, a na očiće je bilo obrnuto. Ususret Božiću najviše se obilježavao Badnji dan ili Badnja večer, odnosno Badnjak. Na Badnjak se, budući da je posni dan, pripremala nemasna jela, kao i danas bakalar, a osobito je bila raširena priprema pogača.

Badnju večer obilježavaju neke tradicionalne radnje. Najprije domaćin, starješina, kuće moli krunicu zajedno s ostalim članovima obitelji. Nakon večere zadatak je domaćina unijeti u kuću tri badnjaka, odnosno debla stabala koja se zapale na ognjištu. Tri su badnjaka simbol Presvetog Trojstva, jednako kao i trojica, božićna svijeća. Prije nego se polože na ognjište, badnjake je trebalo blagosloviti blagoslovljenom vodom. Kad se unesu badnjaci, moli se molitva za pokojne, a onda se unosi slama u kuću i razastire se po podu. Ovdje je slama očit simbol Isusova rođenja u jaslama. Na neki je način ona simbolizirala i plodnost budući da su se njome nakon Božića posipale njive i vrtovi, a stavljala se i kokošima jer se vjerovalo da će tako bolje nositi jaja. Običaj je bio da gotovo svi suseljani, osim starijih i nemoćnih, jer ipak su to bile manje zajednice, idu na polnoćku nakon koje si međusobno čestitaju Božić. Na božićnom je ručku glavnu ulogu opet imao domaćin koji je, po završetku objeda, uz križanje i komadićem kruha umočenim u vino gasio božićnu svijeću. I danas je prisutan običaj ovoga običajnog gašenja božićne svijeće.

Korizmeni i uskrsni običaji

Kad se vrijeme poklada približi kraju, započinje Korizma u kojoj su najvažniji blagdani Cvjetnica i Veliki tjedan. Cvjetnica, Cvjetna nedjelja ili Cvitnica je nedjelja pred Uskrs. Subotu prije Cvjetnice bio je običaj brati proljetno cvijeće, najčešće ljubičice, i sutradan ujutro, kad osvane Cvjetna nedjelja, umiti se u vodi s ubranim cvijećem. Nakon toga išlo bi se na misu nositi grančicu jele, masline ili lovora na blagoslov. Na Veliki četvrtak prestaju zvoniti crkvena zvona i njihova „šutnja“ traje do Velike subote. Veliki četvrtak u narodu je bio prozvan „zeljavim“ ili „zelenim“ budući da se jelo divlje zelje i beskvasna pogača. Sutradan prije podne, na Veliki petak, nije se smio obavljati nikakav posao, a pogotovo se nije smjelo orati, osim kod susjeda ili suseljana.

Zato se posebno tada pilo crno vino, a to u skladu s pučkim vjerovanjem o pretvaranju vina u krv. Veliki je petak bio dan posta, kako i danas kažu stariji „zapovidni post“, pa se jela nemasna hrana i bojala su se uskrsna jaja bojama dobivenima od biljaka. Konačno su se na misno slavlje na Veliku subotu nosili na blagoslov pogača i kuhana jaja za sve članove obitelji, baš kao što se i danas nose jaja s posvećenicom ili sirnicom. Ta je blagoslovljena hrana bila uskrsni doručak, prvo što se jelo na uskrsnu nedjelju. Što je posebno uveseljavalo najmlađe, ali i starije, bilo je međusobno tucanje jajima; u toj je igri pobjednik bio onaj kojemu je pošlo za rukom razbiti najviše jaja drugima.

Običaji za blagdan Sv. Ivana Krstitelja

Od običaja u toku ljetnih blagdana najzanimljivije je spomenuti onaj uz blagdan sv. Ivana Krstitelja koji se slavi 24. lipnja, dakle, poklapa se s ljetnim solsticijem. Obilježavao se paljenjem vatre, svitnjaka, pa otuda i naziv u narodu sv. Ivan Svitnjak. Svitnjaci su se palili u dvorištima, na seoskim guvnima, raskrižjima, a oko njega bi se skupili svi suseljani te su oni mlađi na svoju i radost starijih preskakali vatru. Paljenje svitnjaka bila je prilika za druženje čitave seoske zajednice, osim onih koji su bili u žalosti za pokojnikom. U Cetinskoj se krajini ovaj blagdan obilježavao dernekom u Grabu. Inače je ovakvo simbolično paljenje vatre za ljetnog solsticija bilo poznato među svim slavenskim narodima.

Seoski derneci

Seoski su derneci bili prigode za upoznavanje mladih stasalih za brak, a najčešće se slavio blagdan sveca zaštitnika određenog mjesta, primjerice u Imotskom Gospa od Anđela, u Vrlici Gospa Rožarica, u Otoku kod Sinja sv. Luka, u Potravlju sv. Filip i Jakov, itd. I u Trilju se, na primjer, slavi Sv. Mihovil. Pritom je bio običaj da mladić djevojku koja mu se svidi daruje grotuljama, što je općenito značajka Trilja i okolice. Grotulja je zapravo niz probušenih oraha koji se slažu na tanji konop, čija duljina varira od veličine ogrlice do onih koje sežu do tla pa se uspjeh pojedinih djevojaka određivao po broju i veličini grotulja koje bi dobile na derneku. Osim što su, dakle, bili prigode mladićima za „zamirit curu“, seoski su derneci bili još jedna prilika za okupljanje i druženje svih članova seoske zajednice, kako onih koji žive u njoj, tako i onih koji su napustili svoj zavičaj u potrazi za boljim životom. Posebno su na takvim svetkovinama bili popularni putujući trgovci, tzv. torbari, koji su prodavali svakojake sitne predmete – drvene češljiće, džepna ogledalca, iglice i konce za pletenje, i slično. Osim toga, prodavao se i duhan, uštipci, stoka, itd. Naravno da su te proslave, budući da se slavio svetac zaštitnik, uključivale i misno slavlje u mjesnoj župnoj crkvi te procesije u kojima su sudjelovali gotovo svi mještani.

Literatura:

  • Alaupović Gjeldum, Dinka. "Običaji i vjerovanja". U: Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja, ur. Vesna Kusin, 559-581. Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2007.
  • Bićanić, Rudolf. Kako živi narod - život u pasivnim krajevima. Zagreb: Pravni fakultet; Nakladni zavod Globus, 1996., pretisak knjige I iz 1936. i knjige II iz 1939.

Novosti

  • 10. listopada 2019.

    U organizaciji Turističke zajednice grada Trilja, a pod pokroviteljstom Turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije, u terminima 18.-20. listopada i 26.-27. listopada 2019. u hotelu Sveti Mihovil održat će se 3. ciklus edukacija i licenciranje...

  • 05. listopada 2019.

    Lijepom našom’ je dugovječna emisija HRT-a koja čuva i promiče tradicijske i kulturne vrijednosti Hrvatske...

Obavijesti

  • 18. svibnja 2017.

    Turistička zajednica grada Trilja u okviru akcije „Volim Hrvatsku, volim Trilj“ organizira izbor najljepše okućnice. Prijedlozi i prijave primaju se u razdoblju od 16. svibnja 2019. - 15. lipnja 2019. godine, a trebaju sadržavati ime i prezime obitelji vlasnika okućnice, adresu i broj telefona...

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.